Na masterplanu, cilj je bio uočiti i smjestiti gradske tokove u centar diskusije. Moguće konekcije su kombinovane kako bi bilo moguće nacrtati serije veza koje sijeku, ili utiču na lokaciju.

Kao softver analize korišćeno je mapiranje grada, te analiziranje mreža, njihovo kategorisanje, rad na različitim razmjerama i posmatranje kako oboje utiču ili je uticano na njh od strane okolnog programa, građevina. Ovo nas dovodi do stvaranja serije puteva-mostova, sa ciljem ’zašivanja’ urbane matrice i podsticanja potrebe za funkcionalnim vezama između sjeverne i južne strane bloka, za početak.

Ovi putevi se najviše odnose na sporu pokretljivost, misleći na bicikliste i pješake, i povezuju se sa ostalim urbanim rutama. Zakrivljenost ovih puteva, ne samo da poziva na organsku dinamiku urbanih tokova, već podstiče stvaranje suspendovanih područja. Analiza urbanih tokova pruža novi način tematizovanja ovih mostova tj. staza koje će povezati urbane djelove prema njihovoj tipologiji. Recimo, na mjestu gdje je prekinut park – plan je da se jaz premosti u vidu zelene staze kao reinterpretacije ideje kontinuiteta, te na taj način ulice mogu biti povezane mostovima za bicikliste, podstičući vid aktivnosti, a nastavljajući saobraćajni tok.

Dakle, infrastruktura uzima u obzir ograničenja prethodne urbane matrice, pokušavajući da apsolvira probleme spajajući grad ponovo, ali ovog puta polazeći od toga ko ga koristi – a to su ljudi.

U svom širenju, struktura oponaša stvaranje zvučnih talasa i rasta frekvencija prikupljenih na lokaciji, nalazeći oslonac na glavnim stazama. Pozorište obuhvata dio mostova, odvaja se, pa ga opet prihvata, praveći put dijelom svoje strukture i koncepta. Pozorište, dakle, projektuje svoje postojanje na stazu. U cjelini se prati karakterističan kurs novih putanja, prebacujući njihove ambicije u arhitektonske razmjere. Osnovna definicija šta je to arhitektura, šta je lokacija i šta je okolina, nestaju u ovakvom primjeru koji izlazi iz  klasifikacija i definicija.